Hrvatska ima bogatu prirodnu i kulturnu baštinu, što je prepoznao i UNESCO, te je na svoju Listu svjetske baštine uvrstio mnoge naše kulturne spomenike, ali od osam nacionalnih parkova samo su Plitvička jezera, najistaknutiji i najposjećeniji hrvatski zaštićeni prirodni lokalitet, na toj listi, i to još od 1979. godine.

Prema IUCN-u, koji definira osam kategorija zaštite prirodnih područja, Plitvička jezera pripadaju drugoj kategoriji – nacionalni park, koja označava zaštićeno područje pod upravom, poglavito radi zaštite ekosustava i rekreacije. Prve kartografske zapise Plitvičkih jezera nalazimo još na crtežima iz 17.stoljeća, a tekstualno se spominju u zapisima iz druge polovice 18.stoljeca. Naziv Plitvice u literaturu prvi puta je unesen daleke 1777. godine. Već devedesetih godina 19. stoljeća javljaju se prve organizirane inicijative za proglašenje Plitvičkih jezera zaštićenim podrucjem.

Tridesetih godina 20. stoljeća akademik Ivo Pevalek prvi put znanstveno je obrazložio razloge za zaštitu Plitvičkih jezera. Proučavajuci rast mahovina i algi zaključio je da je postanak i rast sedre, koja sudjeluje u izgradnji geomorfoloških oblika Plitvičkih jezera, najvažniji i najosjetljiviji biogeni proces koji je “suština Plitvičkih jezera”. Ove znanstvene spoznaje i nastojanja akademika Ive Paveleka dovela su i do povijesnog datuma 8.travnja 1949. kada su Plitvička jezera proglašena prvim hrvatskim nacionalnim parkom.

Još i prije, a posebno nakon dobivanja službenog statusa zaštite, ovo je područje bilo predmetom mnogih znanstvenih i stručnih istraživanja. Tako je skupljeno mnogo spoznaja o prirodnim vrijednostima Nacionalnog parka Plitvička jezera, koji nema “samo” sedrotvorne slapove i svjetski poznata kaskadna jezera, već i bogatstvo geomorfoloških oblika, šume i travnjake, razoliku floru i faunu, kulturnu baštinu, a konačno i turističku ponudu najvećeg hrvatskog nacionalnog parka.